Dositej Obradović (svetovno ime Dimitrije) (Čakovo, 1744 — Beograd, 1811) je bio srpski prosvetitelj i reformator revolucionarnog perioda nacionalnog buđenja i preporoda. Rođen je u rumunskom delu Banata tadašnje Austrije. Školovao se za kaluđera, ali je napustio taj poziv i krenuo na putovanja po celoj Evropi, gde je primio ideje evropskog prosvetiteljstva i racionalizma. Ponesen takvim idejama radio je na prosvećivanju svog naroda, prevodio je razna dela među kojima su najpoznatije Ezopove basne, a potom je i sam pisao dela, prvenstveno programskog tipa, među kojima je najpoznatije „Život i priključenija“. Dositej je bio prvi popečitelj (ministar) prosvete u Sovjetu i tvorac svečane pesme „Vostani Serbie“. Njegovi ostaci počivaju u Beogradu, na ulazu u Sabornu crkvu.
Biografija
Dositej Obradović je rođen 1744. godine u Čakovu u Banatu, u zanatlijskoj porodici. Još kao đak osnovne škole, odao se sanjarenju i verskom zanosu. Posle smrti njegovog oca, njegov teča, da bi ga izlečio od sanjarenja i misticizma, izvodi ga iz škole i daje na zanat. Međutim, želja za naukom, koju je on gledao u crkvenim knjigama, ne ostavlja ga ni docnije, i čim mu se za to ukazala prilika, on ostavlja zanat i rodbinu i beži u fruškogorski manastir Hopovo. Dositej se tu zakaluđerio i počeo ozbiljno da misli na pustinjački život. Ali kada je bolje i bliže upoznao manastirski život i kaluđersko bratstvo, video je da to ne odgovara životopisima svetaca i njegovim iluzijama. Pored toga, do ruku su mu došle i građanske knjige, iz kojih je uvideo da izvan crkve postoji i druga mudrost i drukčiji moral, upravo ono za čim je žudeo. Posle tri godine manastirskog života, napustio je manastir za sva vremena. Od tog trenutka nastaju njegova neprekidna putovanja radi studija. Kao učitelj i domaći vaspitač, ili kao manastirski gost obilazio je skoro ceo Balkan i Malu Aziju, zatim Italiju, Nemačku, Francusku, Englesku, Austriju i Rusiju. U Smirni je proveo tri godine, kao đak čuvene grčke bogoslovske škole Jeroteja Dendrina. Tu i na Krfu dobro je naučio grčki jezik, književnost i filozofiju. Školu je morao da napusti zbog izbijanja rusko-turskog rata 1787. godine. Posle toga ponovo živi u Dalmaciji kao učitelj u Kninu, u školi na Sinobada glavici, zatim u Zadru i Trstu. Iz Trsta je otišao u Beč, gde je proveo punih šest godina u učenju nemačkog jezika i kulture. Kao učitelj jezika odlazi iz Beča u Karlovce i Moldaviju. Mantiju je skinuo tek kada se upisao u Haleu da sluša filozofiju. Filozofske studije nastavlja u Lajpcigu i tu počinje i sam da piše. Godine 1783. štampa svoje prvo delo „Život i priključenija“. Putovao je još u Pariz, London i Rusiju, gde je bio pozvan za nastavnika jedne vojne škole. Prvi srpski ustanak ga je zatekao u Trstu. On se od početka stavlja u službu srpskih ustanika: prvo je skupljao priloge za njih, pa je potom vršio razne poverljive misije između ustanika i Rusije i najzad konačno prelazi u Srbiju. Kao najprosvećeniji i najučeniji Srbin svoga vremena, postao je prvi srpski ministar prosvete, organizovao je škole, mirio i savetovao ustaničke vođe, i bio je Karađorđev lični sekretar i savetnik. Umro je 1811. god. u Beogradu i sahranjen ispred Saborne crkve u Beogradu. Njegovo telo je dva puta izmeštano, 1837. zbog zidanja nove Saborne crkve umesto stare koja je srušena i drugi put 1897. da bi se njegov grob postavio naporedo sa grobom Vuka Karadžića koji je te godine prenet iz Beča.